Za naše Ličane i Podgorce Velebit je nekoć bio drugi dom, pa nije čudno da su po njemu posijane brojne manje i veće crkvice. Većim je dijelom od njih danas ostao jedva prepoznatljiv trag, što ujedno pokazuje da je Velebit prestao biti ljudima taj drugi dom. Ipak je u toj "kršnoj gori našoj" ostala sačuvana i još i danas okuplja brojne hodočasnike proštenjarska crkva Gospe od Krasna. Zahvaljujući također krasnarskom svetištu, Velebit je stoljećima više povezivao nego razdvajao Liku i Primorje. Jasna svjedočanstva o tom okupljanju postoje unatrag 350 godina, iako veći optimisti nalaze početke tog svetišta još u srednjem vijeku.

Neki pisci zastupaju mišljenje da je već u srednjem vijeku postojalo marijansko svetište u Krasnu, ali za to ne navode valjane razloge. Petar Runje za jedno marijansko hodočasničko odredište "iznad Karlobaga", koje spominje 1495., misli da je Krasno. U novom vijeku prvi trag vjerskog života nalazimo 1641. kada je vjerojatno sagrađena kapelica na čast Majke Božje.

Budući da izričito stoji da je crkva te godine restaurirana, jasno je da je ona postojala ondje i prije te godine. U izvješću mješovite državno-crkvene komisije iz 1769. kaže se da je crkva sagrađena pred 60 godina, što bi upućivalo na to da je Vukelić sagradio novu crkvu, a ne obnovio prijašnju. Ipak je taj izvještaj predaleko od 1716. da bi se od njega mogla očekivati osobita preciznost. Godine 1733. biskup Benzoni spominje je kao crkvu Male Gospe. Čolić je spominje 1754. kao crkvu Majke Božje u Krasnu, udaljenu 7 km od župne crkve u Sv. Jurju. Malo su iza toga (1759.) braća Lukanović iz Sv. Jurja oslikali strop te crkve.

Poslije prevrata 1945. sve crkvene zgrade u župi Krasno, pa i svetište Krasnarske Gospe, obnovio je neumorni župnik Ivan Olujić.

Župnik Nikola Komušanac je 1991. stare kamene ploče u crkvi zamijenio mramornim pločama.

Hodočašća
Iako ne postoje stariji zapisi o hodočašćima Gospi od Krasna, ipak i na temelju onoga škrtog materijala možemo dosta toga dokučiti.
I ovdje su početci u legendama i pričanjima. Pastiri su jednoć na mjestu današnje crkve našli Gospin lik i odnijeli ga u Polje, gdje je bila jedna kapelica, ali se u više navrata taj lik vraćao na prijašnje mjesto. To je ponukalo vjerni narod da upravo na tom mjestu sagradi kapelicu. Tako kaže predaja. U prilog predaji ide činjenica da je crkva sagrađena na dosta nepogodnom mjestu, na neravnoj stijeni. Svakako ne izgleda pogodno mjesto gdje bi ljudi svojom logikom željeli izabrati gradilište.

Zacijelo je to (o)proštenje pokrenulo nove proštenjare, iako nakon toga dugo u spisima ne nalazimo spomena o hodočašćima. Tek 1844. iz pisma tadašnjega krasnarskog župnika Kriškovića doznajemo da su ona postojala. Naime, on u tom pismu zahvaljuje biskupu Ožegoviću što mu je poslao zlatni lančić koji su preko biskupa poslali vjernici iz Karlobaga Krasnarskoj Gospi, kojoj su se bili zavjetovali.
Manojlo Sladović, pisac povijesti biskupija senjske i modruške ili krbavske, kaže 1856. doslovce ovako: "A koji biskupljanin nije ili na Krasnu bio ili sa željom zavjetovao?" Začuđuje da nemamo starijih opisa hodočašća u Krasno. Kada se pisana povijest počinje njime baviti, ono je već nadaleko poznato kao središte prema kojemu sa svih strana hrle hodočasnici.

Pored svetišta nicale su i druge građevine koje su mu potrebne.
Matošec kaže da je 1846. na mjestu stare drvene kućice kraj crkve, koja je u svoje vrijeme služila za župni stan, sagrađena nova drvena kućica za svećenike koji u danima hodočašća dolaze svetištu. On kaže da je 1860. "bunar lijep i dosta prostran uz crkvu sazidan". Godine 1870. sagrađena je kuća za hodočasnike.

Spomenuti Matošec dao nam je prvi opširniji opis krasnarskog svetišta i hodočašća. Iz njegova se spisa vidi kako je to hodočasničko mjesto u njegovo vrijeme već tako zaživjelo da upućuje na daleku prošlost njegovih početaka. On kaže da onamo hodočasti "sva gornja krajina, primorje i otoci kvarnerski jur od pamtivijeka tako općenito da ih je malo koji ne bi bar jednom na godinu posjetili tu vrlo starodavnu crkvicu i poklonili se čudotvornoj slici…

O svemu tome još će podrobnije poslije (1913.) pisati Milan Pavelić, poznati pjesnik, koji je dvije godine župnikovao u Krasnu (1907.-1909.). On je na čast Gospe od Krasna spjevao i lijepu pjesmu "Planinskoj Ruži". Uz zborove na Veliku i Malu Gospu on spominje ljetnu i jesensku kvaternu nedjelju. Na druga dva dolaze vjernici samo iz Krasna i okolnih župa. Spominje da su znali dolaziti i muslimani, a u još većem broju pravoslavci.
Dugo se planirala izgradnja prikladnog pristupnog puta.

To je u dobroj mjeri i uspjelo za župnikovanja Milana Pavelića 1909. Godine 1969. župnik Pero Bogut doveo je u svetište struju, a sadašnji župnik Nikola Komušanac postavio je asfalt od glavne ceste do svetišta.
Krasnarsko svetište ušlo je i u našu književnost preko senjskih pisaca i pjesnika. Vjenceslav Novak u "Podgorki" daje dirljivu sliku hodočasnika Majci Božjoj od Krasna u njegovo vrijeme. A i mnogi drugi. Nije Krasno zaobišao ni Kranjčević.
U pjesmi "Naš čovo" pjeva:
"Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno
Prê neg umrem da se skrušim, da ne bude poslije kasno."

Zbog ratnih opasnosti odlučeno je 1942. godine kip prenijeti u župnu crkvu. Ta se praksa zadržala sve do sadašnjeg upravitelja župe vlč. Nikole Komušanca, koji je kip ponovo vratio u svetište. Dok je kip čuvan u župnoj crkvi, svečano je u procesiji nošen o proljetnoj kvaternici u svetište i vraćan na završetku jesenske kvaternice. Kip su nosile krasnarske djevojke, koje su se za to morale pravovremeno prijaviti, jer je uvijek bilo više zainteresiranih. U jednoj od takvih procesija nošen je 1966. godine iz župne crkve zajedno s kipom Majke Božje u svetište i križni put što ga je, po narudžbi Josipa Jurkovića, upravitelja župe, u drvetu izradio Blaž Devčić na spomen 250. obljetnice obnove svetišta 1716. godine. Taj se križni put danas nalazi u svetištu, ali su neki kipovi nestali.

Čudesna ozdravljenja i potpuni oprost u krasnarskom svetištu
Po zagovoru Majke Božje u Krasnu od davnine su se događala čudesna ozdravljenja.
U svezi s čudotvorstvom Gospe Krasnarske spomenimo slučaj svetojurskog župnika Ambroza Kriškovića, koji je u djetinjstvu čudesno ozdravio na njezin zagovor te je zbog toga 1839. želio postati krasnarski župnik, da bi izvršio zavjete koje je prema njoj imao.
Na Ambrozovo čudesno ozdravljenje upozorio je 8. prosinca 1873. ordinarijat u Senju krasnarski župnik Roko Katnić, koji se poziva na pričanje koje se još u njegovo vrijeme u narodu prenosilo «da je sad umirovljeni u Senju nastanjeni vlč. g. Ambroz Krišković, bivši svetojurački župnik, u djetinjstvu bolujući na nogu u ovoj podružnici B. D. Mariom čudnovato ozdravljen». Dodaje da se pripovijeda i o mnogim drugim slučajevima čudesnog ozdravljenja na tom mjestu.
Biskup Šoić je 16. prosinca Katniću odgovorio da je slučaj Amroza Kriškovića već odavno poznat te zaključuje: «ako je volja Božja, da se slika Majke Božje u Krasnu čudotvornom proglasi, to će se s vriemenom videti, za sada tomu nije jošte doba».
S obzirom na takvu famu krasnarskog svetišta, ne čudi što se kapitularni vikarijat senjski 1876. zamolbom obratio Svetom Ocu da bi crkvi M. B. na Krasnu podijelio potpuni oprost za dane kada se ondje puk u većem broju skuplja. To su dani: Velika i Mala Gospa, Ime Marijino, Navještenje B.D.M. (Blagovijest), Bezgrješno začeće i svake nedjelje iza kvatra. Papa Pio IX. odgovorio je 28. travnja 1876. pozitivno i podijelio crkvi M. B. na Krasnu posebnim brevom potpuni oprost za navedene dane, uz obične uvjete.